Ovih dana odlučila sam napraviti neku recenziju minule godine. Onako presložiti, zbrojiti i oduzeti dobre i loše strane.

Kažu,recesija je...
Kuckam prstom o drvo i zahvaljujem na poslu koji mi i dalje daje dobra primanja i uvjete kakve sam mogla samo sanjati. Uz beskrajan stres i golemu odgovornost, još uvijek nalazim razloge da ujutro zapjevušim dok se vozim prema uredu. I još uvijek ne štrikam na kraju mjeseca.

I kažu.. sve više ljudi poboljevaju...te kravlje ludilo, pa svinjska gripa, i tko zna što nas još čeka... A ja sretna. Gripu u životu nisam imala (što zbog jakog imuniteta što zbog toga jer me se virusi boje.Al fakat. Umiru od straha.)

Pa kažu.. danas je sve luksuz..Otići na kraj svijeta postaje samo bajka o kojoj možeš samo sanjariti i proživjeti je u svojim mislima. Ja se blesavo smješkam. Afrički pjesak grijao mi je stopala dok sam koračala u zagrljaj Sfingi. Povjetarac na Nilu razbarušio mi je ionako neukrotivu kosu, a ljepote drevnih hramova dodirnule su ono nešto što je uvijek bilo tu u meni. Da... bila sam kod kuće.

I suosjećajno govore.... život je kratak. I ljudi su tako krhka bića.

A ja svoju bakicu uvijek čuvam duboko u sebi. I ne tugujem jako... Znam da je bilo došlo njeno vrijeme da ode. Ionako bez djeda nije niti željela biti više tu. I ostajem sretna zbog uspomena koje su mi ostale i svega onog što mi je usadila. To nam nitko nikad ne može oduzeti. Jedino jednim djelićem žalim što neće doživjeti da jednog dana primi u ruke svog praunuka. Jer još dok sam bila klinka uvijek sam si tako nekako zamišljala svoju baku s mojim klincem u naručju. No ...njeno vrijeme je došlo,a moje - još nije. I prihvaćam to kao nešto što je tako moralo biti. Neki viši zakoni ipak vode naše živote.

I zatim ih slušam kako ljubav ne postoji...

Toliko sumnje, toliko predrasuda.. Toliko gorčine nastale prijašnjim iskustvim, toliko boli i visokih zidova oko srca. Toliko hladnoće oko srca kao da ova zima sama po sebi nije dovoljno hladna. I opet zahvaljujem na toplim rukama oko mog struka i besrajnoj nježnosti koju dobivam na dlanu. Rukama čiji dodir je svakog dana sve topliji a leptirići sa svakim susretom samo još više lete u želucu. Zahvalna na Njemu koji je došao kad sam se najmanje nadala i ostao tu umirujući moje košmare i stežući me u zagrljaj dok ružno sanjam. Koji mi svakog trena iznova pokazuje koliko mi značim i čuva me kao kap na dlanu.

I dođe mi da se nasmijem kad kažu kako su svi ljudi isti. Zlobni, zločesti materijalisti koji gledaju sve kroz ono opipljivo. Koji traže iglu u plastu sijena i ako ju pronađu bace te na lomaču. Koji traže savršenstvo,a to sami nisu u stanju pružiti.

A ja ... Well.. mogu ih pustiti u njihovom uvjerenju. Jer sve dok je oko mene par divnih osoba koji se mogu nazvati prijateljima ta teza ne stoji. Još uvijek ima dobrih ljudi. Još uvijek ima dragosti i jednostavnosti. 

Smješkam se bez razloga dok s vremena na vrijeme prošećem Zagrebom. Ili po obali uz hladnu zimsku buru... Ni ona mi nemože rashladiti ono tople što me grije iznutra.

I I opet se smijuljim sitnicama. Njegovim grimasama koji me uporno nasmijava. Smijuljim se s njegovom mamom dok papamo šampite koje je spremila samo zato jer ih ja jako volim. I smijuljim se njoj koja cvijeće (koje sam joj još prije mjesec dana dala) uporno šeće po stanu i svima ponosno pokazuje te me hvali svojim prijateljicama. I njegovom tati se smijuljim kako ostaje zatečen dok ga glasno cmoknem u obraz (valjda lagano postajem kćer koju nikad nije imao) :)

I baš se je lijepo smijati i smijuljiti..

Jer život je lijep. I tu i tamo, i kad ga provodiš na autocesti vozeći se stalno s jednog mjesta na drugo. Al lijep je dok god je osoba koje će ga oplemeniti...
I ja.. Čujem da kažu...
Sreća je relativna.

A ja?
Pa.. ja sam danas uplatila lotto. Super sedmica sa Jockerom =35 kuna.
Tko zna? Možda opet razbijem neki stereotip. :)

izlazak sunca u pustinji (oko 4:30 ujutro)