Nakon dugo vremena asptiniranja s izlascima (jerbo sam lijena guzica za izaći iz kuće) prošli vikend sam se konačno prislila i okuražila. Ne to nije bila nikakva iznenadna želja za ludim noćnim provodom već ugađanje najboljem prijatelju da proslavimo njegov 30 i nekoji rođendan negdje za šankom dok promatra seksi guze novih frajera u gradu.

I jedva se odhrvajući neodoljivoj želji da ostanem na kauču gledati Kralj lavova, prisilila sam se urediti. Crni korzet i tajice sramežljivo su provirivali iz naftalina namigujući mi. Ok. Whatever.

Nek bude tako.

Ionako mi „roba za van“ već odavno skuplja prašinu u najmračnijem kutu ormara. Na izabranu kombinaciju navukla sam svoje najdraže „fuck me hard“ (mama ih zove ribarske) čizme do dupeta s zavidnom petom od skoro 15 cm. Malo fasade i ostalih ratnih boja i bila sam spremna za izlazak.

Dobro, skoro spremna.

Trebalo je ipak proći kroz zagrijavanje u društvu starog prijatelja Jack Danielsa i brušenje glasnica dok skladno zavijamo na novu Adellinu stvar. Nakon par čašica i uvida da smo probudili susjede,krenusmo u noćni život.

Odredište 1.

Diskoteka XY. Nešto novo otvoreno (meni je sve novo što je otvoreno nakon 2007). Florescentno svjetlo i rasplesani konobari. Ovo moje gay čudo već širi okice gurkajući me laktom i pokazujući na perača čaša. Honey, tepam mu. – Ti si s ovim stavom nikad nećeš naći muškarca u pravom smislu riječi.. Ne dok tvoj radar i dalje primjećuje previše razvijene 20godišnjake s licem anđelčića.

Duboko je uzdahnuo i srknuo piće do kraja. – Je, no sjećaš se moje želje za 30ti rođendan? Provest ga u jacuzziju dok me tetoši mladi Difovac. Kaj se nije ostvarilo?!

Odustala sam od daljnje rasprave jer sam znala kamo to vodi. K onom jednom neprežaljenom s kojim se godinama prekida i miri vrteći se u začaran krug.

 

Okrenuh se malo oko sebe da snimim situaciju.

 Bogme, današnje cure su zbilja komadi. Sve neke ekstra visoke kojima bih možda do brade mogla doseći. I mršave... ultra mršave bez cica i guzica, utegnute u slične uske haljinice. –izazovne do bola, a na licu im se vidi da nemaju više od 15-17 godina.

U razmišljanju me prene onaj osjećaj kad si promatran.

Pogledala sam u stranu i spazila par momičića kako me odmjeravaju. Zgodnički, visoki, lijepo građeni. Raspon godina od 19-23 . Malo previše ulickani s tim frizurama za moj ukus. Jebiga nikad nisam mogla prožvakati taj pojam metroseksualaca. Jedan od njih me guta pogledom i ne skreće ga.

Pogledah natrag prema šanku u zrcalo.

Iako već neko vrijeme nemam 20 godina,cice su na mjestu. Krupne i ponosne ko i uvijek. Šepure se kipeći iz korzeta. (valjda su i one bile sretne što su konačno malo izašle u život). Razbarušena plava kosa do  struka i šminka koja se još frži na mjestu. Reflektori su valjda dobro činili svoj zadatak da sakriju nepravilnosti.

-Darling, ovo pilence te guta očima.- Hihotav glas mi se nasmijao pored uha. O da.  Lijepo je ponovo malo si osvježiti ego s potvrdom da se još mogu mjeriti s mlađima komadima. U jednom trenutku ova večer izgledala je kao jedna večer  iz epizode Seksa i grada. Zgodan gay momak i njegova prijateljica za šankom. Malo manje kao Carrie, puno više kao Samantha (koja je odahnula kad je vidjela da i dalje ima bogovske cice).

Al ipak..ne osjećam se bog zna kako. Korzet je uzak, a dječaci posve nezanimljivi. Zapravo nula u usporebi s mojim vlastitim balkancem kojem testosteron kipi iz hlača.

Alarm za polazak se upalio i nakon par Jackija krenusmo dalje. U carstvo njegovih želja.

Odredište 2

Naravno, Gay bar bio je već dupkom pun. Ulazimo i guramo se. Ekipa pleše na nešto što nebih uopće svrtala pod pojam glazbe. Žena sa ženom, tip sa tipom. Prolazim neprimijećeno kroz muško društvo. Dobro, prije „društvo zaigranih tetki“ nego muško  al nećemo cjepidlačiti. Kad neš ti vraga. Hvatam ženski pogled kako mi opčinjeno pilji u dekolte. Za par sekundi njena prijateljica popizdi, opere ju, i eto ti svađe. No krasno. Još ću i batine dobiti a nit bila nit sarme probala.

Zadnji dio večeri provela sam u ćošku ne odvajajući se od svog Jackija. Zaključih da je ipak je tako najsigurnije. Nabrijane i nimalo ženstvene lezbe (šifra: kondukterke) su se izvijale pokušavajući prikriti svoj spol, dok su se muške tetke smijuljiIe zavodeći jedni druge.

A obzirom da je već prošlo tri i da sam počela zijevati poput kokoši,   molećivim pogled užicala polazak doma. I dok se naš fancy Ciganović sjetno okretao prema vratima očito nekog iščekujući (valjda ljubav svog života, ili bar večeri ) – provukla sam se što sam brže mogla kroz nabrijanu masu i nestala kroz vrata.

 

Odredište 3.

Moj krevet. Moj fini dragi, mucasti i mekani krevetiću, nedam te ni za što.

Možda su se promijenila vremena. Možda malo i ja. Možda se sve skupa nekako mijenja...

Ali izlasci ovakve vrste nisu više za mene. I nakon što sam odbacila štikle podno kreveta mudra misao bljesne mi kroz glavu.

Definitivno, I'm too old for this shit.

 Ahh.. subotnja večer... Jedva dočekah trenutak da malo pustim mozak na pašu i priuštim si par minuta odmora. Korak po korak, klik po klik...i evo me i napokon i ovdje. Da, puno je vremena prošlo odkad sam redovito pisala...

Postala sam poput kiše u pustinji iliti poput penzije naših jadnih umirovljenika. Kapnem tu i tamo tek toliko da se pokažem da sam tu i da postojim.

U zadnje vrijeme imam osjećaj da mi je dan puno prekratak. Možda da se u dan ubaci još koji sat, možda bi tek onda sve bilo kak spada. Trči vamo - trči tamo, dok mi se ne počne dimiti iz potpetica ko onom cucku iz reklame za deep relief kremu . S jedne strane relativno novi posao u kojem sam upala na „jebeno dobitnu kombinaciju" radnog mjesta voditelja uvoza,voditelja financija,knjigovodstva,logistike i asistentice direktora iliti po našem – Katice za sve.

S druge strane trčanje na faks (da da, opet me to opralo...), redovita predavanja do večernjih sati, redovito davanje ispita i uklapanje s ekipom kojih desetak godina mlađih od mene...

Kasni dolasci kući, sređivanje papira za prijašnju firmu koju još vodim od doma iz svog ureda, i do kasno učenje. Cucki i mačke pažnju dobivaju na rate. Još malo fali da ih počnem pisati u planer za maženje.

Gledam na kalendar i nemogu vjerovati da je Božić tako blizu. S nostalgijom se osvrćem na ovo ljeto koje sam cijelo provela s propuhom u glavi i dupetom na palubi barke. I to uspješno! (Za razliku od prošlog ljeta!) Jeij, trebalo je samo 8 povećih šavova na potiljku da se cura s kontinenta nauči elegantno kretati dok ljuljaju valovi. Al ak mogu sve primorke,što nebi i jedna primorska snajka!

Sunce, more,rashlađeno vino... Uvijek fino skuhan ručak moje jedine i najdraže svekrve koja me drži ko kap vode na dlanu... Cjelodnevno praćakanje u moru, udaranje valova, pogled na delfine koji znatiželjno plivaju uz nas, istraživanje skrovitih nepristupačnih plaža....ševa u plićaku.

Ah... Di mi ode ljeto...

I onda upadneš u ovaj kolaps.

Jebeš svu bližu i daljnju rodbinu ekipi na poslu jer neznaju prdnuti bez tebe. Jebeš to (i još više) idiotima na faksu koji ispit stave par dana nakon gotovih predavanja.

Jebeš glupu mater svojim cuckima jer su opet iščupali neki kabel pripremljen za ugrdanju motora na ogradu,( i tješiš se što bar ovaj put nisu pronašli put do netom popravljenog priključka auto prikolice – onog kojeg su pregrizli prije tjedan dana). Jebeš sunce onom jebeželjivom od njih dvoje, koji je opet pobjegao i naguzio susjedovu kuju, i ti ko idiot moraš čekati ispred tuđeg dvorišta da se otkači. (Srećom da je pucao u prazno inače bi morala plaćat alimentaciju.)

Jebeš sve i svašta svima, a kad dođe večer, budeš toliko umoran da ti se neda konkretno jebati, jer ti se prijebe obično za vrijeme pauze dok dotični nije blizu.(A tako ti milo dođe od pomisli da se povaljaš po računima od leasainga i ugovorima, te nasloniš toplu golu guzu dnevni planer... I sve to dok zamišljaš kako ti odlučno trga krpice sa tijela i baca ih negdje iza printera...)

I jebi ga.

Stigneš samo složiti robu za ujutro da u što kraćem roku odjuriš u nove radne pobjede. Iako i tu najčešće sama sebi jebem sve po spisku zbog spremanja stvari, koje baš kad ih tražim – nemogu pronaći. (Što meni nisu dali da sakrijem Gotovinu? Sigurno ga nikad nebi našli.)

I tako iz dana u dan.

A sada? Sad nikom ništa ne jebem. Sad se meni knjiga iz statistike smije u lice i jebe u mozak.

Al nedam se ja. Ak je ova plavuša dala matematiku s četvorkom (i to u pred roku,na kojem je prolaznost bila jedva 30% - moliću lijepo), neće mene jebat ova statistika.

Odoh ju sjeb... odnosno odraditi. I to junački, kao i uvijek.

Čitamo se kad ju pokorim i nagazim svojom vrtoglavo visokom štiklom, te nabodem na nju kao samo još jedan od trofeja.

Prigušeno svjetlo digitalnog sata pokazivalo je 03:05. Sneno je protrljala oči i okrenula se na drugu stranu jastuka.

Već treći dan za redom. Ulična lampa je iritantno sjajila i kroz navučene zastore osvjetljavala zamračenu sobu. Samo joj je još to trebalo.

 Čvrsto je zatvorila oči pokušavajući zaspati no mozak je nije slušao. Misli su joj počele lutati i kolati nekim svojim putevima pobrinuvši se da i ono malo snenosti nestane kao rukom odnešeno.

 Mrzila je takve nedefinirane snove  u kojima su se pojavljivali likovi i događaji, nakaradno isprepleteni kao u nekoj tragikomediji,a posve nebitni na javi.  Isto tako bila je svijesna snage snova i što oni mogu predstavljati.

 Jebote.

Ovo ju je sad već počelo živcirati. Odlučno je ustala iz kreveta i dohvatila cigaretu.

Ahhh... Smirujuće. Bosim stopalima zakoračila je na rashlađen balkon i naslonila se na ogradu pogledavši prema punom mjesecu koji je i noćas zablistao  u punom sjaju. Lijepo...

 Koliko je godina prošlo?

Preko nekoliko. Oduvijek je smatrala da prošlost treba ostati prošlost. Kvragu, ako donosiš odluke u životu onda imaj muda stajati iz njih, i biti siguran u ono što radiš. Kad pališ most onda budi siguran da je to ono što želiš. Nad prolivenim mlijekom ne vrijedi ti plakati...

Bar je ona uvijek nastojala biti takva.

Povukla je dim i ispuhnula ga oblikujući pravilne krugove usnama. Pogledala je u mjesec  i odaslala pitanje poput oštre strelice u noć.

Zašto me uporno dozivaš?

Zar si toliko naivan da misliš kako ne osjetim tvoje misli? Hipersenzibilnost mi je uvijek bila jača strana. Zar si već zaboravio? Uporno i iznova.

Danima. Tjednima. Mjesecima.

Godinama....

 Misli poput tvojih osobnih strelica koje odašilješ uporno u mom smijeru.

Tražiš me. Nečujno prizivaš moj lik.

 Danima...

Dok mehanički obavljaš dnevne zadatke,mentalno me držiš u svojoj blizini. Poput lutkice koja se vrti u onoj glazbenoj kutijici svaki put kad digneš poklopac. Prebireš niske sjećanja živjevši u prošlosti. U nekom vremenu koje je odavno nestalo.

Noćima...

Koračaš po mojim tragovima koji su nevidljivi, a opet tako stvarni za tebe. Nečujniim koracima za sve druge, a prebučnim za moj unutrašnji sluh.  Iznova ih oživljavaš, uranjaš u njih i opet iznova živiš poput mehanizma švicarskog sata.Za sve savršen i nepogrešiv.Omiljen i voljen. Okružen silnim ljudima a opet, iznutra tako sam.

  I žališ. Krive odluke, krivi ljudi. Krivi utjecaji, krivo vrijeme. Krivo sve.  Zar ne?!

 Osmjehnula se.

Kako ljudi znadu biti poput ovčica u stadu i živjeti u zabludi. Nitko nam nikad nije kriv zbog naše sudbine. Sami ju krojimo svojim željama i mislima. Projiciramo iznutra prema van i stvaramo svoj svemir.  Izabiremo put kojim krećemo, koji je odavno već prizašao i stvoren snagom naših misli.

 Da, misli..  Onih neopipljivih niti koje tvore čitavu mrežu  naše budućnosti. Živih tvari nevjerovatne snage. Kad bi samo znali...

 Ne nitko nam nije kriv. Samo mi sami. I to je najteže priznati.

Što prije naučiš živjeti svijestan odgovornosti za svoje postupke, odluke i misli tim - bolje za tebe.

Snaga je u čovjeku živa. Pitanje je hoće li je naučiti koristiti i imati petlje upotrijebiti je, ili će i dalje biti obezjajeni šonjo.

 

Ona je to davno naučila na najteži način i ponosila se veličinom svojih hrabrosnih oraha na kojim su joj i muškarci zavidjeli.

Zapitaj se... Zašto si to radiš?

 Lutkica u glazbenoj kutijici nije živa. Samo ti ju vidiš takvom, ne uočavajući da je kutija prazna i da glazba odavno ne svira.  Zašto ne živiš onako kako bi trebao? Bez mene u svojim mislima. Bez tih svih silnih dnevnih rituala koje i dalje uporno činiš dozivajući me u svoje misli?

Misliš da ih nisam svijesna? Ili se nadaš da jesam...?

Ugasila je napola izgorenu cigaretu i zaputila se natrag u krevet. Uvukla se među svu silu jastuka i pokrila tankom plahtom.

Sutra je novi dan. Novo jutro, novi list papira, nove odluke. Nove sunčane zrake i novi mirisi ljeta u zraku. Kažu da je jutro pametnije od noći... Smatrala je da su u pravu.

Nadala se samo da će i njemu jednako tako svanuti.